Referati sa održane tribine o muslimanskim rezolucijama

Datum objave: 18 Nov 2020
Vijesti

Na Tribini o muslimanskim rezolucijama održanoj u Banja Luci 09.11.2020. godine, dr. Amir Duranović izložio je svoj referat pod nazivom „Drugi svjetski rat, muslimanske rezolucije i savremena historijska perspektiva“ u kojem je naveo sljedeće:“ Kada je 1971. godine Muhamed Hadžijahić zabilježio kako je u tada postojećoj „politološkoj literaturi dosta [je] malo pažnje obraćano tzv. muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine“ praktično je svojim radom, pokrenuo pitanje aktuelno i danas. Bosanskohercegovačka je historiografija od tada do danas doživjela veliku promjenu uzrokovanu, prije svega, društveno-političkim lomovima 1990-ih godina, ali je pitanje muslimanskih rezolucija iz 1941. godine bilo predmetom više različitih i manje ili više uspješnih pravnih, historiografskih i drugih osvrta i elaboracija.

Na pragu osamdesetogodišnjice donošenja rezolucija, evidentno je da muslimanske rezolucije i dalje čekaju temeljitu sociološku, politološko-pravnu, pa u nekim dijelovima i historiografsku pažnju. Uz sarajevsku, prijedorsku, mostarsku, banjalučku, poznate su i rezolucije iz Bijeljine i Tuzle, uz opasku da postoje „indicije da su rezolucije donesene i Bosanskoj Dubici, Visokom, i moguće još nekim drugim bosanskim mjestima“, bilježi Hadžijahić. Uz ulemu, odnosno, jedan njen značajan dio, rezolucije su „nosile potpise nauglednijih predstavnika javnog života Muslimana“ u svim gradovima gdje su donesene i potpisane. Na pragu značajnog jubileja, 80 godina od donošenja navedenih rezolucija, savremena historiografska istraživanja bilježe da „muslimanske rezolucije iz 1941. godine ne prestaju da privlače pažnju kako profesionalnih historičara, tako i šire akademske i društvene javnosti“ uz značajan naglasak da je starija literatura, a i publicistika, koja je rezolucijama pridavala dosta pažnje, u mnogome promovirala „tipska, izvankontekstualna i naglašeno afirmativna gledanja na njihov sadržaj“ što kritičkoj historiografiji, ali i drugim društvenim disciplinama daje prostora da novim uvidima i temeljitijom elaboracijom, iznesu nove poglede na rezolucije iz 1941. godine. Historiografske ocjene rezolucija iznesene u posljednjih tridesetak godina kreću se uglavnom, od afirmativnih, opreznih, do negativnih, što pokazuje da rezolucije jesu tema kojoj se iznova, novim izvorima, temeljitijim interpretacijama treba istraživački vraćati jer rezolucije, ma koliko se neka pitanja s tim u vezi mogu relativizirati što se vidi iz do sada napisanog, ipak jesu svjedočanstvo i „svijetao primjer hrabrosti i odgovornosti konkretnih ljudi koji su založili svoja imena i integritet“ za društvene odnose drugačije od stanja u kojem je svijet bio u vrijeme Drugog svjetskog rata.“

Poslije njega svoj referat pod nazivom „Pomirenje u Ibrahimovskim religijama“ izložio je dr. hfz. Elvir Duranović koji je kazao:“ Razlog današnjeg susreta jeste njegovanje kulture sjećanja na banjalučku rezoluciju kojom su Bošnjaci ovog grada nastojali sačuvati nevine živote svojih sugrađana Bošnjaka i Srba u vihoru Drugog svjetskog rata. Isticanje pozitivnih primjera humanosti u vremenima stradanja jedan je od temelja na kojima se izgrađuje pomirenje nužno za uspostavljanje tolerancije i mirnog suživota u postratnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko. U doba sveprisutnog naglašavanja različitosti među narodima u Bosni i Hercegovini današnji skup, iz perspektive mog izlagana predstavlja priliku za isticanje etičkih i religijskih sličnosti neophodnih za prihvatanje drugog i drugačijeg. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila majka ljudima različitih vjera i nacija. U toj činjenici pesimisti vide prokletstvo a optimisti bogatstvo. Ko je od njih u pravu historija će dati konačan odgovor? Istina je da je Bosna i Hercegovina, unatoč svim nesrećama koje joj je zla sudbina donosila i dalje multireligijska i multietnička, što bi moj prijatelj dr. Ibraković rekao, komšijska država u kojoj vrata do vrata, ili radno mjesto do radnog mjesta dijele osobe iz različitih etničkih skupina i religija. Takav ambijent ne može se ostvariti bez tolerancije, pa bi se unatoč kritikama gornjih pesimista, ipak moglo reći da je bosanskohercegovačko društvo u većini tolerantno. No, tolerancija je, kako je posljednji rat pokazao vrlo krhka, treba je njegovati i hraniti da ojača i ostane norma ponašanja. Vjerujem da religija u tom pravcu može mnogo doprinijeti. S tim u vezi svoje današnje izlaganje o Pomirenju unutar Ibrahimovskih religija: židovstva, kršćanstva zajedno sa pravoslavljem i katoličanstvom te islama vidim kao mali doprinos na tom putu. U fokusu izlaganja bit će temeljni postulati zajednički pripadnicima spomenutih religija ali i nereligioznim građanima Bosne i Hercegovine. Govorit ćemo o duhu koji povezuje sve ljudi, moralnom kȏdu prisutnom kod svih ljudi, nužnom za pomirenje i humanizaciju multietničkog društva.

Osnova na kojoj se gradi pomirenje jeste jednakost ljudskog roda i samokritičnost pod kojom podrazumijevamo da pripadnici Ibrahimovskih religija u ogledalu vjerske etike kojoj pripadaju pogledaju sami sebi u oči. Kada se vjernici suoče s objavljenom istinom da su svi ljudi djeca Ademova pa time i braća; kada stvarno, a ne deklerativno prihvate nenadmašne etičke vrijednosti: Ono što ne želiš drugima, to ni ti ne čini drugima! Ili pozitivno: Ono što želiš da tebi drugi čine, to i ti čini drugima! Ili kako je to u islamu apostrofirano: Nije pravi vjernik onaj ko zaspi sit dok mu je komšija gladan, gdje se pod komšijom podrazumijeva čovjek kao Božije biće bez obzira na njegovu religiju rasu ili boju kože, tek tada će biti u stanju priznati eventualne greške, zatražiti oprost i nastaviti izgrađivati tolerantno društvo.

Vjerovanje u jednog Boga zajedničko svim monoteističkim religijama poništava sve druge bogove, lidere i vođe koji potkopavaju božanski autoritet. Božije principe pravde, jednakosti ljudskog roda, istine i humanisti niko i nikakav zemaljski autoritet ne može dovesti u pitanje. U tom smislu, nužno je da religijski prvaci ali i svi ljudi, kao što to činimo danas, ističu primjere ljudskost i humanosti kao poželjni ideal. Banjalučka rezolucija iz Drugog svjetskog rata nastala s ciljem zaštite Srba, nesebično djelo Srđana Aleksića koji je život dao štiteći Bošnjake u posljednjem ratu primjeri su koji se trebaju izučavati u školama u Bosni i Hercegovini kako bi postali poželjna vrijednost za buduće naraštaje svih naroda u našoj zemlji.

Religija uči čovjeka da bude odgovoran, jer će jednog dana stati pred Uzvišeno Biće i odgovarati za svoja djela. Odgovornost u ispunjavanju univerzalnih vrijednosti sve tri monoteističke religije dovest će do rušenja predrasuda o uzvišenosti svoga i nevažnosti drugog. Naprimjer, vjerska istina prema kojoj su svi ljudi originalne Božije kreacije sposobne da nose Duh Božiji, ili kako je to u Knjizi postanka formulisano: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična. poništava sve ideološke manipulacije o naglašenoj vrijednosti pripadnosti svojoj naciji ili religiji.

Zajednički postulat svih monoteističkih religija je: Ne ubij! odnosno Poštuj život! Ne čini nasilje! Zapovijed Ne ubij! je bezlična i odnosi se na sve pripadnike ljudskog roda odnosno na čovjeka kao takvog. Čovjeka koji, prema sufijskom učenju, predstavlja mikrokosmos, univerzum u malom, pa je ubistvo jednog čovjeka kao ubistvo svih ljudi bez izuzetka, a vrijednost jednog života je kao vrijednost ljudskog univerzuma. U stvarnom životu to znači da nasilje ne može biti rješenje za probleme, te da religija ne smije biti zloupotrebljena za opravdavanje nasilja u porodici, društvu i državi. Smo ovaj postulat religije i humanizma dovoljan je da se izgradi pomirenje među pripadnicima različitih religija i tolerantno društvo. Svetost imovine također je zajednički princip svim monoteističkim religijama. Slično kao i u gornjem slučaju Božija naredba: Ne kradi! odnosno, Poštuj imovnu drugog i pošteno zarađuj! nije konkretizirana i odnosi se na sve ljude. Kao takav, ovaj vjerski princip anulira sve pokušaje religijskih i sekularnih moćnika da opravdaju pljačkanje i uništavanje imovine bilo kojeg čovjek na Zemlji.

Sve monoteističke religije zagovaraju socijalnu osjetljivost. Siromaštvo je isto kod pripadnika svih religija, pa je i odnos prema siromaštvu lišen svake religijske i etničke obojenosti. U svetim knjigama monoteističkih religija potencira se pomaganje siromašnih. Nigdje se, na primjer, u kršćanstvu ili islamu vjernicima ne naređuje dijele milostinju samo kršćanima ili samo muslimanima, nego se uporno konstantno i imperativno naređuje dijeljenje i pomaganje svim potrebnim ljudima neovisno o njihovoj religiji ili naciji.

Konačno, nezaobilazni princip na putu pomirenja i uspostave tolerantnog društva jeste pravednost, odnosno, odnos isti odnos prema ljutom neprijatelju kao prema najvećem prijatelju u islamu izražen ajetom: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.” (El-Ma’ida, 8.) Pravda koju tako snažno naglašavaju sve monoteističke religije nije ograničena samo na pripadnike svoje religije ili nacije. Ona je univerzalna i odnosi se na sve ljude svijeta, tako da se pripadnici jedne religije ne bi trebali plašiti nepravde pripadnika druge religije. Ako jeste tako onda je pozivanje na religiju lažno, farizejsko i munafičko. Na principima vjerovanja u jednog Boga, jednakosti ljudskog roda, samokritičnosti, odgovornosti, poštivanje ljudskih života, svetosti imovine, socijalna osjetljivosti i pravde koje proklamuju sve tri monoteističke religije moguće je graditi kuću pomirenja i tolerancije.

Napomenimo ovdje, u kontekstu savremenog poistovjećivanja islama s terorizmom da je i samo pomirenje (sulh) u islamu princip, jer Bog tvrdi: Ve-s-sulhu hajr. Pomirenje je dobro. Mir je dobar. Mir je norma ponašanja muslimana.“